Nakon što pronađu povoljan smještaj u Zagrebu, rezerviraju hotel u Zagrebu te se udobno smjeste, posjetitelji krenu na upoznavanje zagrebačkih znamenitosti, a jedna od prvih stanica ovog obilaska zasigurno je prepoznatljiva zagrebačka katedrala koja je simbol hrvatske metropole.
Upoznat ćemo vas s njezinim počecima, oštećenjima koja je kroz povijest pretrpjela te velikim obnovama koje su joj podarile današnji izgled.
Ubrzo nakon osnutka zagrebačke biskupije (oko 1094. godine) odlučeno je o početku gradnje stolne crkve. Neki navodi govore kako kralj Ladislav (1040. - 1095.) najvjerojatnije nije dao graditi novu crkvu, nego je postojeću odredio za katedralu, a tek nakon njegove smrti započela je gradnja nove prvostolnice. Gradnja crkve u prelaznom romaničko-gotičkom stilu trajala je dugi niz godina te je konačno završena 1217. godine, a posvetio ju je kralj Andrija II. (1205.-1235.) kad je ovuda prolazio u V. križarski rat.
Burna povijest zagrebačke prvostolnice
Crkva nije dugo opstala, pa su je srušena prilikom provale Tatara 1242. godine nakon čega je biskup Stjepan II. (1225.-1247.) za potrebe katedralnog bogoslužja dao podignuti kapelu sv. Stjepana Prvomučenika, a ta je građevina romaničko-gotičkih oblika danas dio Nadbiskupskog stola. Tek je biskup Timotej (1263.-1287.) naredio gradnju nove, monumentalne katedrale u koju su bili ukomponirani ostaci predtatarske katedrale. Posvetio ju je Stjepanu I. Svetom, posljednjem velikom ugarskom knezu i prvom ugarskom kralju koji je kršćanskim svecem proglašen 1083. godine te ga Mađari drže kao svog sveca zaštitnika.
Obnova crkve nastavljena je u 14. stoljeću na inicijativu biskupa Eberharda i 15. stoljeću za vrijeme biskupa Osvalda Thuza, a tada je počela i izgradnja renesansno-baroknog zvonika na južnoj strani pročelja koji je dovršen tek u 17. stoljeću. Zbog straha od turskih navala biskup Thuz naredio je i gradnju katedralnih utvrda koja je trajala sve do 1517. godine, a koju je završio nadbiskup Toma Bakač po kojem je kula podignuta pred katedralom dobila ime.
Velika Bolleova nadogradnja
Tijekom 17. stoljeća katedrala je više puta stradavala u velikim požarima, ali tijekom obnova unutrašnjost joj je obogaćivana vrijednim inventarom. Najteži udarac katedrala je pretrpjela u katastrofalnom potresu 1880. godine, a iste godine nacrtima bečkog profesora arhitekture Friedricha Schmidta i pod vodstvom njegovog učenika Hermanna Bolléa započela je temeljita obnova koja je trajala sve do 1906. godine. Prilikom ove obnove katedrala je dobila posve novi, neogotički izgled s dva zvonika visine 108 metara, pa je 1902. godine definiran današnji izgled katedrale. Bakačeva kula srušena je nakon preuređenja katedrale 1906. godine.
U unutrašnjosti je umjesto starih grobnica biskupa i velikaša sagrađena nova grobnica za zagrebačke natpastire iza glavnog oltara. U njoj između ostalih počivaju Ivan Antun Zrinski, Eugen Kvaternik, hrvatski mučenici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan čije su kosti ovamo prenesene 1919. godine iz Bečkog Novog Mjesta te posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: stožernici bl. Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić.
Upravo zbog ovih nadogradnji zagrebačka se katedrala smatra najvelebnijim i stilski najrječitijim arhitektonskim izdanjem crkvenog graditeljstva gotičkog stila jugoistočno od Alpa. Tlocrtnom dispozicijom svetišta nalik je rješenjima iz Francuske (grad Troyes), lađe crkve odgovaraju konstrukcijskim rješenjima suvremenog njemačkog graditeljstva, dok maštovita skulptura odražava dodire s češkim školama. Ovo dovoljno govori ne samo o tadašnjoj internacionalizaciji umjetnosti, već i važnosti Zagrebačke biskupije te ugledu kojeg su uživali njezini biskupi.
Propadanje i temeljiti projekt obnove
S obzirom da je prilikom Bolleove obnove zbog ekonomskih razloga i blizine kamenoloma upotrijebljen nekvalitetan kamen iz kamenoloma Bizek i Vrapče, što se ponajviše odnosi na izgradnju zvonika i zapadnog pročelja, katedrala zbog atmosferskih utjecaja i gradskih zagađenja ubrzo počela propadati što je ponajviše bilo vidljivo na ulaznom pročelju i kamenoj plastici u obliku tornjića s fijalama koji su bili uništeni do neprepoznatljivosti. Prva obnova južnog zvonika stoga je započeta već 1938. godine, ali je prekinuta dolaskom komunističke vlasti. Obnova je nastavljena 1968. godine kada se krenulo sa sanacijom štete na vrhu sjevernog zvonika, a donacijama hrvatske dijaspore potpuno je obnovljen dotrajali krov i zamijenjen bakrenim pločama.
Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 1987. godine osnovao je Odbor Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale, a uskoro je osnovan i Odbor za praćenje radova na obnovi katedrale, u koji su uključene znanstvene i umjetničke institucije, te gradske i državne vlasti. Temeljita obnova započela je 1990. godine otkada teče po fazama i prioritetima. Nedavno je dovršena obnova sjevernog tornja koja je na sedamdesetak metara visine zahtijevala vađenja kamena po kamena u sklopu temeljitog projekta obnove, a predviđa se da će i obnova južnog tornja biti završena u roku od pet godina. Po uzoru na katedrale u velikim metropolama poput Beča ili Kölna planira se postavljanje modernog lifta koji će voditi do samog vrha južnog tornja.
